Esad Maglajlić

1. Kad se pomene Banja Luka, na šta vas to prvo asocira?

Asocira me na djetinjstvo, na grad gdje sam rođen, gdje su moji stoljećima živjeli i umnožavali se. Tako da nas je bilo jako puno. Svaki dodir sa Banja Lukom je u meni pobuđivao neka osjećanja koja su vezana za taj grad.

 

2. Kako je bilo živjeti u Banjoj Luci 80ih godina? Po čemu je Banja Luka slična a po čemu se razlikuje od ostatka Jugoslavije u to vrijeme?

Banja Luka je bila interesantan grad za mnoge ljude iz čitave Jugoslavije, jer je ona gravitirala prema Hrvatskoj i jako brzo su se prenosile sve pozitivne stvari iz Hrvatske u naš grad, a to se dalje proslijeđivalo po čitavoj Bosni i Hercegovini. Posebo kada je riječ o muzici i kulturi, a onda se Sarajevo ozbiljno odnosilo prema nama i kopiralo je ono što je Banja Luka prihvatila. Življenje u Banja Luci je bilo jako interesantno i zdravo, to je zdrav grad koji nije bio zagađen. To je grad koji ima jedinstvenu rijeku Vrbas, sa pratećim objektima, odnosno strukturama sa lijeve i desne strane obale. Živalj, građani toga grada su obligatno koristili Vrbas, mada je on bio brz i hladan, ali zato ni jedan Banjalučanin koji je otišao van Banja Luke, u neki grad koji je imao rijeku, nije se izložio neprilikama utapanja, jer je svako znao da pliva. Rijeka Vrbas ga je tjerala da to savlada. Na toj rijeci, jedinstvenoj u Jugoslaviji, mi smo imali čamce koje smo koristili od ranog proljeća do kasne jeseni. Taj čamac se nije veslao nego se gurao, to je za mnoge bilo nepojmljivo. Omladina banjalučka je to toliko usavršila da je svaki čovjek, koji je sjeo u čamac poželio i da vozi, to je bio prioritet, jer vozanje ništa ne znači ako ne gurate taj čamac. Jedan od tih čamaca sam i ja posjedovao, od rane mladosti do prisilnog izlaska iz Banja Luke 1994. godine.

Ima ona jedna narodna koja kaže: „Ne pjevaj kroz Banja Luku“. Dakle, živalj je bio talentovan, pjevao je. Tu mogućnost mu je davao Vrbas. To je se dešavalo od plaže do prvih mlinova, sa lijeve i desne strane obale bile su kuće sa izlazima na Vrbas, kada noć počne padati ljudi su izlazili, pravili neke mezetluke i počinjala je pjesma. Obe strane su tjerale jedna drugu, kad jedna zapjeva druga vraća. Po tome je posebno Banja Luka bila poznata. 

 

3. Kad ste osjetili da je moguće da se Jugoslavija raspadne? Da li vas je neko upozoravao na mogućnost rata? Da li je bilo otpora ratu? Organizovanog mirovnog pokreta?

Mogućnost raspada Jugoslavije se nazirala, mada mi u to nismo mogli vjerovati. Iz dana u dan sve je bilo uočljivije, jer su na brdo Šehitluci, gdje ima spomenik, voženi topovi. Nama su govorili da se ide na vježbu, pripremalo se to, a mi nismo vjerovali da će doći do sukoba između komšija i da se možemo jedni prema drugima tako odnositi. Kada se to počelo dešavati onda su vlasti počele vršiti razne torture na živalj bošnjački i hrvatski. Hrvati su imali mogućnost da pobjegnu u Hrvatsku, a mi nismo imali te mogućnosti, jer su nam granice bili zatvorene. Mi smo to stojećki podnosili, ružne stvari, koje ja ne bih sada iznosio, ali je bilo jako neshvatljivih odnosa komšije prema komšiji.

Ja za jednog svog komšiju, sa kojim sam bio strašno vezan od malih nogu, nisam znao da je Srbin dok nije umro, jer je doživio infarkt. Ti odnosi su bili betonirani stotinu godina, iz avlije u avliju, iz plota na plot i tako dalje, a to je sve za 24 sata razvaljeno. Pogotovo ako je čovjek malo primitivniji i ograničeniji, pa dobije snagu sile. To je ta situacija koju smo mi doživjeli i preživjeli.

 

4. Da li ste imali stav o situaciji u Jugoslaviji pre nego što ste otišli u rat?

Jugoslavija je u svijetu bila poznata. Ja sam puno putovao, nisam se nikada libio prenoćiti na autoputu u automobilu, jer sam bio siguran da se ne može ništa desiti. U Jugoslaviji je bilo jako bezbijedno kretanja, prava ljudska su se poštivali, a standard je bio jako dobar. Mi smo imali radnička upravljanja, a to se najbolje pokazalo za vrijeme ovoga rata kada su se otkupljivali stanovi. Ti stanovi su se otkupljivali za četiri, pet hiljada maraka. Zamislite stan kupiti za pet, deset ili petnaest hiljda maraka, taj stan si dobio od države, od radne organizacije, jer ti si akumulirao kroz fond sredstva koja su se trošila na kupovinu stanova radnicima. O Jugoslaviji će historija najbolje reći. Ja se sjećam kada su Mađari počeli dolaziti na more, u Čehoslovačkoj su Rusi bili, oni su bili pod nekim nadzorom. Mi smo ih zvali paradajz turisti, jer su bili jako siromašni. Standard u Jugoslaviji u ta vremena je bio iznad prosjeka svjetskog.

 

5. Koji je bio vaš status prije rata? (Zaposlen, nezaposlen, porodično, društveno preduzeće). Kada su i kako radnici prestali da budu pitani i da odlucuju o imovini preduzeća, opišite nam proces? Kakva je bila reakcija radnika? Šta su oni činili ili nisu činili, a trebali su? Kako su se nosili sa novonastalom situacijom u preduzeću?

Ja sam radio u privredi, bio sam i u organima raznim. Radio sam sve do ovoga rata u privredi. Kada se pošlo nazirati sve što će se desit, jer se počeo često gubiti radni odnos, tjerana je radna snaga iz privrede, onda sam se ja odlučio da odem u privatni sektor. To sam i učinio, jer sam imao familiju, oca i majku žive, djecu i tako dalje. Trebalo je živjeti, a već smo naučili na nekakav standard. Tada sam otvorio pekarsku radnju, a za radnu snagu te djelatnosti je bilo problematično. Jer u Jugoslaviji kada nisi učio, kada si bio jako loš đak, onda ti roditelji kažu da će te dati za pekara. Tada je to tolika fama bila. To govorim iz razloga jer u Banja Luci nisam mogao naći pekara, nije bilo toga profila, toga kadra. Nego sam sa Kosova doveo ljude, obezbijedio im spavanje, hranu i tako dalje.

U društvenim organizacijama stabilnost radničke klase je počela da jenjava, jer je proizvodnja počela da opada i radnici su dobijali otkaze. To je bilo masovno. Mi smo imali u Banja Luci veliku industriju, Kosmos, Čajevac, Jelšingrad, tvornica jedna druga i tako dalje. Hoću da kažem da je brojčano radnika bilo jako puno i doživljavanjem otkaza stvarala se nestabilnost.

 

 

6. Šta se mijenja sa prvim izborima (politička slika, međuljudski odnosi, situacija na poslu, u komšiluku)?

Srpski živalj je imao kompletnu armiju i svu pomoć je dobijao, od naoružanja pa nadalje. Od nas ko je god imao lovačku pušku morao je odmah da preda i angažovan je u neku radnu obavezu. Te radne obaveze su bile jako ružne, bili bi sretni ako bi dobili radnu obavezu da čistite ulice, to je bilo podnošljivo i to je bila jedna od lakših obaveza. Međutim, nisu se sa tim zadovoljavali nego su na poligonu auto-moto društva prikupljali ljude, sa čelnikom zvanim Ševa, momkom kojim je određivao, jer su Srbi dolazili tu da traže radnu snagu.

Komšije su znale otprilike ko šta ima, ljudima se uzimala imovina, tako da su ostajali golići. Narod bi uzeo oružje i branio se, ali kako kad nema oružja, ne smiješ izaći na ulicu, jer te odmah hapse trpaju u kamione i vode. Tako da je bila jedna ružna situacija, a njen vrhunac je došao kada su se počela vršiti miniranja objekata, pogotovo vjerskih objekata.

Hoću reći još jednu stvar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata moja familija je bila u partizanima, na čelu te porodice bio je kadija. Kadija je bio ugledan i spašavao je Srbe, ne samo on nego jedna grupa Banjalučana. Između ostalih i naše komšije. Bio je jedan komšija Vlajko koji je tada bio dijete, da bio on u ovome ratu bio nekakav šef za radnu obavezu u tržnici. Kada je mene Ševa odredio za Manjaču, da se sutra javim na mjesto gdje kamion kupi, ja odlazim sa poligona auto-moto društva, sjetio sam se toga Vlajka, u upravu tržnice, da ga zamolim da metem i perem tržnicu. Našao sam ga, bio je lovac i mlađi od mene. Ispričao sam mu šta je bilo, on me odbije. Međutim bilo je i slučajeva gdje su ljudi jedni druge spašavali.

 

7. Kako je počeo rat u Banjoj Luci? Da li se sjećate 7. maja 1993. godine? Gdje ste bili kad je srušena Ferhadija? Kako se život u gradu mijenjao sa promjenama naziva ulica, naselja, koje su to nove institucije stvorene, kako su te promjene uticale na vas lično?

Moja  radnja je bila nedaleko džamije Ferhadija, tu je bila i Islamska zajednica. Stanovao sam u gradu nedaleko od Arnaudije koja je isto minirana. Ja sam ujutru morao otići u radnju, tamo sam zatekao vojsku koja je to čuvala, mi smo bez problema ušli unutra, ali je radnja bila oštećena. Prije toga miniranja nije bilo redovno struje i vode, a za takvu djelatnost su struja i voda neophodni. Išli smo na Vrbas donositi vodu i tako dalje, jer nisi smio prestati radit, jer ode sve do đavola.

Prvo su srušene Ferhadija i Arnaudija, udaljene su nekoliko stotina metara jedna od druge. Ja sam bio u kući od koje je Arnaudija nekih dvjesto metara zračne linije udaljena, a Ferhadija možda tristo. Osjetio sam jednu strašnu detonaciju, znao sam da je Ferhadija srušena. Kod Ferhadije je bila jedna trafika, a ja sam tada pušio, moja radnja nije bila daleko od te trafike i često sam tu išao kupovati cigarete. I jedan dan sam pošao da kupim cigarete, ali već se tada bilo zakuhalo. Na pola trotora ispred Ferhadije stoji Džejms kamion niških registracija, kamion bez cerade sa sjedalima, i vojska, tri, četiri vojnika. Pored džamije je objekat Islamske zajednice korišten za Merhamet, jer je raja tu dizala pomoć. Ovaj vojnik je uzeo zolju i pukao u tom pravcu, sreća pa je bio bor, pa je to drvo amortiziralo udarac i niko nije poginuo. Pitali su gdje je Manjača. Što znači da tu nije bila samo vojska iz Banja Luke, nego je tu bila i vojska iz Niša, a Niš je u Srbiji. Tada sam shvatio da je đavo odnio sve, da je poginuti ništa i tada sam počeo ganjati da izađem.

 

 

8. Vi ste tu noć čuli detonaciju, šta se dešava nakon toga?

Detonacija je bila negdje u zoru, a ja sam rano morao ići, jer dok svijet počne hodati ti moraš ispeći kruh. Znao sam da je Ferhadija srušena. Ja sam imao ulaz u radnju sa dvije strane, iz ulice Maršala Tita i Ferhat pašine, dakle pozadi sam robu dovozio i tu sam ulazio autom. Kada sam došao tu, vojska me je zaustavila i nije dala ući, ali sam vidio kamenje veliko. Kaže meni jedan što me je zaustavio da ne mogu dalje, ja sam mu rekao da moram proći jer radim. On me je pustio, ali sam morao tu parkirati auto. Ostavio sam auto, pekar je jedan sa mnom bio po kojeg sam ja išao kući svako jutro. Vrata od radnje su od te detonacije, a željezna su vrata bila, iz štokova izbačena. Objekat kao objekat nije narušen, ali nema struje nema vode. Onda se svijet počeo skupljati, mada nisu dali da se puno zadržava na cesti, i počeli su pričati kako smo sami sebi srušili Ferhadiju. U tom prvom miniranju nije srušena džamija kompletna, pola objekta i pola munare su bili tu. Da bi ujutru radnici Krajine, građevinskog preduzeća Krajina sa kuglama, sajlama, dizalicama pošli razbijati taj ostatak i voziti. Oni to nisu mogli razbiti, onda su počeli ručno razbijati, dakle to je trajalo nekoliko dana. U međuvremenu su se pojavili neki reporteri, mene su molili nekolio puta, a ja nisam smio, da sam smio dobio bih pare, da se popnu na tavan radnje i da snimaju. To su bili Holanđani, zapravo jedna žena, Holanđanka. Ja to nisam smio dozvoliti. Onda je taj ostatak ponovo miniran, da bi kamioni došli i to vozili dole na deponiju. Na tom prostoru, na gabaritima džamije, je bio harem, a tu su značajnije ličnosti zakopavane i to je sve porušeno. Počeli su se parkirati automobili na tom mjestu.

 

Moja kuća je bila u ulici Nurije Pozderca, preko puta džamije.Ta džamija nije minirana nego zapaljena, ja sam to s prozora iza zavjese gledao. Prvo je došla vojska i napravila krug, došli su neki momci sa kanisterima nafte i tako dalje. Nisam to ja sam gledao, gledale su i komšije. Sutra su pričali da je to struja prouzrokovala, tako su govorili ovi diskutanti koji brane to. Kada je srušena Ferhadija nju su okružili vojnici koji nisu dali priči niti razgovarati, dakle vršili su prepad. Narod je bježao, ostavljao imanje, kuće, stanove, bježao pješke samo da spasi glavu. Jer ako su mogli srušiti Ferhadiju, to je govorilo da su u stanju još puno objekata srušiti. Jesu li to srpski, muslimanski ili hrvatski objekti više nije bilo ni bitno. Dakle, niko se nije libio kakve će posljedice biti.

 

9. Kada se imena ulica počinju mijenjati?

Dolazeći u Banja Luku nakon rata vidio sam da ulice ne nose više isti naziv. Razgovarajući s ljudima, obično sam razgovarao sa Srbima sa kojima sam bio posebno dobar i koji su bili realni. Oni su mi iznosili stanje kakvo je bilo i kako se dešavalo. Ja imam pisani trag kako su se ulice mijenjale, kako su dobijale nova imena, to nije izmišljeno nego onako kako je izvorno izlazilo od organa koji su odlučivali. To sam u rukopisu dobio,a kasnije sam dao da se to odštampa.

U mojoj familiji ima puno narodnih heroja, familija je kompletna komunistička, socijalistička, koja je iznijela revoluciju. Završetkom Drugog svjetskog rata, puno ulica je dobilo naziv po Maglajlićima. Od  Braće Maglajlića, Šefketa Maglajlića, Vahide Maglajlić, Maglajlića sokak, gdje sam i ja stanovao, dakle bilo je jako puno. Sve je to zamijenjeno nekim kraljevima i šta ja znam. Ja danas kada dođem u Banja Luku i taksisti kažem gdje da me odveze, niti on razumije mene niti ja njega razumijem. Dođem u situaciju da znam dobro grad, ali ne znam kako da dođem tu i tu. Meni su na početku smetale neke stvari. Ne smeta meni srpska zastava kao zastava, svako ima svoju zastavu, ali ne možeš imati hiljadu zastava srpskih, a ni jednu hrvatsku ili bosansku. To mi je smetalo, sada mi više ne smeta valjda sam nekako oguglo. Doće do nekakvih promjena, jer narod je naučio na zajednički život.

 

10.  Da li ste bili izloženi nasilju vi ili neko iz vaše neposredne sredine?

Postoji još jedna stvar koja je tragična za moju radnju. Moja radnja je bila nedaleko od tržnice, gdje je bilo bezbroj radnji i dućana. Mi smo u dvije radnje morali svako jutro odvući kruh. To je udaljeno dvjesto metara, a tu kruži taj crveni kombi. Oni te odmah zaustave, hoće da te vode, onda ti moraš dokazivati, pokazivati kruh i tako dalje. Nekako smo se pravdali sve do miniranja Ferhadije, tada mnoge djelatnosti prestaju, jer više nije bilo uslova da se radi. Međutim građanstvo je izlazilo iz Banja Luke, legalno. Ako ti dozvole morao si donijeti hiljadu nekakvih potvrda, da nisi dužan banci, vodovodu, električnom i tako dalje. Kada to sve skupiš, dešavalo se da doneseš sve u vojni odsjek on te tamo ukuca i kaže ti: „Ne možeš ti ići“. To je se recimo meni desilo. Kada mi je uzeta radanja, meni je nekakav Lukić koga ja ne znam rekao: „Dok ja hodam ovim gradom ti nećeš izaći odavde“. 

Mi smo radili sve do početka rata. Onda sam ja kao pekar prvi došao na udar, jer sam imao ljude sa Kosova, onda nam se počelo pripisivati ovo i ono. Tu su radili ljudi vjernici, koji nisu mogli uraditi ništa loše, jer im to ni vjera ne dozvoljava, a njima su svašta pripisivali i onda su ih počeli voditi po SUP-u. Jedno vrijeme se to dešavalo, vodili su ih i puštali, a onda smo mi htjeli da nađemo put da oni idu kući na Kosovo. To je bilo jako teško, jer kada odu na aerodrom Zalužani i pokažu pasoš, a na njemu piše da je Albanac, odmah ga vode u Mali logor. Tako se desilo tri puta, dok nisam našao jednog Srbina prevoznika, koji je prevozio robu. On mi je obećao da će osam radnika prebaciti kao robu, ali četiri po četiri, jer je osam bilo puno. Ja sam to debelo platio, oni su na Raču otišli, jer kad pređeš Raču mogao si putovati, a do Rače nisi ako nisi imao vezu.Tako u dva navrata, taj šofer, vlasnik kamiona, je prebacio moje radnike preko Rače. Kada su je prešli onda su mogli nesmetano putovati.

 

11.   Kako su ljudi lišavani slobode?

Nije svaki komšija Srbin napadao, nisu svi bili isti. Ali jesu ljudi koji su dolazili iz vana, pogotovo iz ruralnih mjesta. Mene je nekoliko puta iz radnje policija vodila u Mali logor. Ja sam čitav život u gradu među ljudima bio, kada sam radio u privredi stalno sam bio u kontaku s ljudima, nisam mogao da shvatim da će ti ljudi to raditi. Odvedu te u SUP, ti stojiš sa rukama na zid naslonjen, ne znaš ni ti šta čekaš. Onda naiđe neko ko te zna, pa te pusti.

U tim svim situacijama je bilo momenata gdje te neko od Srba prepozna pa ti pomogne. Mene je tako dva puta zaobišao put za Manjaču. Taj Ševa je mene odredio za Manjaču, jer me je poznavao, i on je bio lovac. Nismo se nešto družili, ali smo se znali.

 

12.  Na Manjaču su slali na radnu obavezu?

Da. Sve je bila radna obaveza.

Ljudi su dolazili kod Ševe po radnu snagu, onda on izbroji ljude i taj vodi grupu ljudi na rad. Oni su po čitav dan radili, a situacija se još pogoršala pa su slali ljude izvan Banja Luke, kao što je Jezero i Manjača. Nije bilo omladine i muškog življa koje bi izašlo u prodavnicu da kupi ono što treba, a da ga ne bi neko dočekao. Ili crveni kombi koji je rovario po gradu i kupio ljude. Tako da je nesrpskom narodu bilo teško, jer nisi znao kada mrak padne hoćeš li ujutru osvanuti. Mi nismo imali mogućnosti za bilo kakav otpor, jer je svako imao nekoga u obitelji, ili djecu ili brata, i oni su se čuvali da ih mrak ne pojede. Oni su jedva čekali da se pruži neki otpor, da imaju opravdanje, kao što je se na Hisetama desilo, pa je ubijen hodža. Mi nismo smjeli izaći iz kuće, nisi smio zaključati kuću, jer ako pokucaju pa ti otvoriš kaže ti: Što zaključavaš? Bila je jedna ružna situacija, mnogo je svijeta nestalo, obolilo i tako dalje. Nismo mi imali nikakvog saznanja šta je se juče dešavalo, jer nismo imali kontakta ni sa kim, čak se ni u familiji nismo se smjeli javno družiti, jer bi nas odveli. Tako da se nikakav otpor nije mogao desiti od strane nesrpskog stanovništva koje je živjelo u Banja Luci.

Kada su mi uzeli radnju, strpali su me u auto i odvezli na Šehitluke, a to je bio mart mjesec, koliko se ja sjećam, hladno je bilo. A koga su odvezli na Šehitluke, taj se više nikada nije vratio, i ja sam tada mislio da je gotovo. Kada su me dovezli do spomenika, tada su me istjerali iz auta, okrenuli auto i otišli. Ja sam se tada pješke vratio, mada to nije daleko tri, četiri kilometra, ali je bilo opasno ići, jer te neko drugi mogao uhapsiti.

Velika tragedija je bila i u tome što sam imao žensko dijete, koje hoće da mobilišu. Ženu su mi mobilisali u Doboj, jer je bila medicinski radnik.

 

13.  Kako je ljudima oduzimano stanarsko pravo?

Jednostavno su dolazili na vrata i govorili: Izlazi napolje. Tako sam ja doživio u stanu preko puta Gimnazije. Moj sin je stanovao u tom stanu, oženjen bio. Njemu je dat rok 24 sata da iseli, a dobio je mali stan kao zamjenu, da bi za određeno vrijeme istjeran bio i iz toga stana. Moj sin, zahvaljujući tom Srbinu što mi je radnike prevozio, je izašao iz grada.  Ja sam se s njim dogovorio i on je snahu i sina do Rače prebacio. Nakon rata je vratio stan.

 

Učešće u ratu kao varijabla

 

14.  Nakon izlaska iz Banja Luke niste otišli u vojsku, nego ste bili dio jedne organizacije. O kakvoj organizaciji je riječ?

To je bila jedna banjalučka organizacija, jer je puno gradova imalo ratna predsjedništva. Ljudi su se organizovali, ne radi otpora, nego ljudi koji su bili prognani. Ti ljudi su išli uglavnom preko Hrvatske vani, nakon nekog vremena napravljena je rampa i nije se moglo prelaziti. Nakon toga se individualno tražila neka rupa i tako se moglo prebaciti. To je bilo vrijeme kada je narod spašavao živote, ostavljao je sav kapital. Kako su u koji grad odlazili tako su i formirali familije. Onda se počeo tražiti izvor života, raja je počela svašta raditi. Dakle, nisu birali, nego šta su mogli i morali radili su.

 

15.  Koja je bila vaša uloga u toj organizaciji? U kom svojstvu ste učestvovali u ratu?

Moj odlazak je bio dobrovoljan. Došli su Banjalučani iz svih krajeva na čelu sa Delić Dževdom, bivšim direktorom Boske, poznatim direktorom. On ima velike zasluge što je to Predsjedištvo uspješno egzistiralo. Kada sam se priključio to je bilo nedugo nakon izlaska iz Banja Luke, tako da mi je jako teško bilo napustiti familiju, ali sam napustio i otišao u Sanski Most, gdje smo formirali banjalučku opštinu. Sanski Most je jako blizu Banja Luke i tu smo se zadržali. Ja sam po nekom rasporedu poslova bio sekretar Sekretarijata za komunalne i stambene poslove. Što znači, dovođenje Banjalučana iz raznih mjesta i davanje stanova i kuća nije moglo bez mog odobrenja. Tu sam se zadržao nekih šest mjeseci, dok su zvanično bila na snazi ratna predsjetništva. U tom radu, za to određeno vrijeme, niko nije imao neki dinar za to, nismo imali čak ni hranu, nismo to mogli ni organizovati, jer nije bilo. Tako da je sve bilo na dobrovoljnoj bazi, ali smo mi ipak bili tu. Odlazio sam često u Gašince, gdje je bilo puno Banjalučana, nudio sam ko je htio da dođe u Sanu. Onda sam išao u Šibenik na jedno ostrvo. Tu je bilo malo komplikovano, jer Hrvati to nisu dali, ali smo ipak izvukli veći broj sa toga ostrva. Onda su ti ljudi kada su se malo stabilizirali napravili to mjesta kao Banja Luku, onda je veliki broj Banjalučana htio u Sanu. Tu smo obezbijedili menzu, nabavljali smo raznim kanalima hranu. Odlazili smo u Zagreb, iako je bili jako teško, ali smo uspjeli dva puta otići u Centralni merhamet, gdje je Dževdo imao neke poznanike, pa smo akumulirali veliki broj prehrambenih artikala da bi te menze mogle da žive.

 

16. Stvarni uslovi po povratku iz rata – porodični, poslovni?

Dolaskom  iz Sanskog Mosta mi smo u Sarajevu organizovali jedan dio preduzeća Agrokor, gdje smo u dogovoru sa vlasnikom, isključivo mi mogli dobiti robu iz Zagreba. Onda smo po kantonima formirali centre. Ja sam u Zenici vodio Agrokor Zeničko-dobojskog kantona.

 

Etnicitet kao varijabla

 

1. Kakvi su pritisci vršeni na nesrpsko stanovništvo? Koje organizacije, pojedinci i kojim intenzitetom?

Bio je SDS, al uz SDS se lijepilo svašta, i registrovani i ne registrovani, i lopovi i tako dalje, tako da su tu organizaciju koristili. A to korištenje je trpio narod koji nije srpski, ali je to jenjavalo jer je nestajalo naroda bošnjačkog, hrvatskog pogotovo je odmah nestalo. Onda su oni napravili jedan rez i nikome nisu dali izaći iz grada, nego su se stvarale radne obaveze. Te radne obaveze nisu bile organizovane na način da si ti odlazio u preduzeće, nego su to pojedinci koirstili. Ja sam već rekao, na poligonu auto-moto društva si se morao svako jutro pojaviti, jer ima spisak. Taj Ševa je bio glavni čovjek koji je određivao gdje će ko ići na radnu obavezu.

 

2. Da li su ljudi odvođeni na privatne posjede kako bi radili vrtlarske poslove i održavali posjede?

Sve je to privatno rađeno. Svaki obaveznik koji se morao javiti je privatniku išao raditi. Cijepati drva, kositi, nositi, čistiti, kopati. Izuzev, išlo se na Srbac, na ribogojilište, razbijao se led da bi se vadila riba, na tom mjestu je omladina stradala. To nisu bile radne obaveze u nekim privrednim organizacijama. Uvijek se tražio radnik, ali se on i nagrađivao za svoj rad, a ovdje su dolazili ljudi i izmišljali. U nebodere je raja morala ručno unositi na metre drva. Oni nisu mogli na deseti ili jedanaesti sprat deset puta otići, morali su negdje sjesti odmoriti, a taj što ga je uzeo je sutra obavijestio Ševu i rekao da je bio takav i takav. To sam zapazio, jer se to često dešavalo Albancima koji su držali buregđinice i pekare po Banja Luci, oni su gore prolazili nego mi. Na njih je bio veći atak. Nije se dešavalo da ti onaj kod koga radiš iznese čašu vode, nastojalo se da što gore prođe obaveznik, da mu se nekako osvete ili šta ja znam.

 

3. Kakav je život bio tokom policijskih časova? Kako ste kratili vrijeme?

Policijski čas su znali izmišljati bez veze. Kada zasviraju sirene, koje su bile kao upozorenje, nisi se smio zadesiti na cesti, nego si mora bježati bilo gdje. Ja sam uglavnom odlazio autom u radnju, a jednom sam išao pješke i zasvirala je sirena na mostu, sjurio sam dole na obalu vrbasa, bilo je još civila. Među njima ne znaš ko je ko, onda ti neko krene pretresati džepove, od cigara pa nadalje sve uzimaju i onda ti kažu: Preko vode do slobode. Ti u odjelu moraš plivati, a na drugoj obali te čeka druga grupa ljudi. Nisi mogao izaći, kupiti nešto, jer te odmah hapsilo. Ni u kući nisi bio siguran, jer su često dolazili i provjeravali. Meni se svašta dešavalo, sakrivao sam se po grahu, tražili su od kćerke da pokaže gdje sam i tako dalje. Ali to je svako doživljavao, ne samo ja. Znam komšije koje su se u dimnjake sakrivali. Nastojali su da što više unište jedan živalj, da ga nestane i da ga prepadnu, da ostavio taj svoj dunum, pola dunuma, stan, kuću, radnju, da bi oni mogli to koristiti.

 

 

4. Kako ste se snalazili za hranu? (vodu, gorivo, grijanje, novac) Da li je bilo humanitarne pomoći?

Duži vremenski period nikakva pomoć nije mogla doći. Onda se pojavio Karitas, pa Merhamet i tako dalje. Bila su određena mjesta gdje si mogao doći da dobiješ nešto. Eh sad, to količinski i brojčano nije moglo zadovoljiti tvoje potrebe, stajali smo u redu po dva tri sata, a kada dođeš na red nema. Vremenom se počela pojačavati ta nabavka, a raja je počela dobijati više. Menze su neke bile otvorene.

Došao je ramazan. S obzirom da je moja radnja bila uz Ferhadiju, ja sam efendiji jedan dan rekao da ne govori ko će poslati lepine. Ja sam ispekao hiljadu lepina, prenio kod njega i tražio da njegovi ljudi to podijele. Neko je to policiji dojavio, ujutru je došla marica, pokupila nas sve i odvela u SUP. Držali su nas par sati, onako stojiš uz zid i ne znaš zašto. Onda se pojavi nepoznata osoba i kaže ti neki razlog. To je se dešavalo nekoliko puta, tako da onaj ko bi htio pomoći nije smio. Jedino su mogli Merhamet i Karitas.

 

 

Političko-ekonomske varijable

 

1. Kakva je bila uloga radnika i radničke klase: u vremenu socijalizma? Da li je postojao radnicki identitet? Koliko je ljudima-vam je bilo važno to što su radnici, važnije npr. nego njihova etnička i nacionalna pripadnost? Da li je postojala solidarnost između radnika? 1980te, 1990te, 2000te?

U socijalizmu, u eri Jugoslavije, u trajanju Jugoslavije, u formiranju prava rada i radnih odnosa, svaki radnik, bez obzira na ime, boju i tako dalje, je imao zagarantovana radna prava. Svaki slučaj u kojem je radnik bio obespravljen, taj koji je bio kriv za to je doživio sankcije. U Jugolsaviji je trebalo jako puno radne snage, Jugoslavija je otvarala puno fabrika, trebalo je radne snage koje nije bilo toliko u Jugoslaviji. Tu je napravljena velika greška, jer su ljudi povučeni sa njiva i došli u preduzeća, tako da su ostale ne obrađene zelene površine. Ali su prava radnika u radnim organizacijama bila: nije mogao dobiti platu dok mu se ne uplate doprinosi, postojala je mogućnost da bude biran u organe upravljanja, mogao je dignuti kredit kako god hoće, država je gradila stanove i davala ih radnicima. Nije sve to bilo idelano. Ali ako jednom nisi dobio stan, idući put ćes dobit, ako je bila nepravda, mogao si biti siguran da ćeš u narednom krugu dobiti. Kroz ovaj rat  je došla privatizacija, a u toj privatizaciji svi ti stanovi koji su dobijeni od države ljudi su za nekoliko hiljada mogli otkupiti. Radnici su kroz fondove akumulirali novac od kojeg su građeni ti stanovi. To je bila slika i prilika socijalističkog odnosa prema radnicima.

Svaki rad preko osam sati se plačao, svaki sat se morao platiti. Imao si prema radnom stažu i broj dana godišnjeg odmora. Sve je bilo zakonom regulisano.

 

 

2. Da li je počela da se otuđuje društvena imovina, imovina preduzeđa?

 

Sva društvena imovina. Ovo nije ni kapitalizam, ovo je uređenje bez određene definicije, ne možeš napisati kakvog je karaktera država. Ali je uglavnom, kada je donijet Zakon o privatizaciji  počela krađa. I ja sam doživio to. Meni je oduzeta radnja koju nisam ni prodao ni zamijenio, nego je mobilisana od strane republičke vojske. U rješenju piše, po završetku rata ima da se vrati, a ja do danas to na svakom sudu gubim. Moja nekretnina je zanemarujuća u odnosu na fabrike. Zamislite vi jedan Kosmos u Banja Luci koji je proizvodio dijelove aviona. Koliko država to danas radi u svijetu? Tu fabriku su pokrali, kao i Aluminij koji je bio gigant. Znao sam ljude koji su za vrijeme socijalizma napravili giganta od Aluminija, danas je to sve pokradeno. Tako je bilo i sa Željezarom Zenica, ona je Jugoslaviju hranila. Bosna i Hercegovina je jako bogata bila, dobrim dijelom je i rat prouzrokovan zbog toga kapitala. Pogledajmo šta je se desilo sa Agrokorom, HDZ je to upropastio, Agrokomerc je Beograd upropastio.U Banja Luci je bio Jelšingrad, pa fabrika cipela, odijela... u Banja Luci se kisik proizvodio, nije se moglo proizvesti koliko se prodavalo, kolika je potražnja bila.

 

 

3. Šta predstavlja nadu u bolje sutra, ko to može postići i kako?

Nada postoji. Recimo, promjenom rukovodečeg kadra u Kantonu  Sarajevo, mada tu ima još otpora. Teško ide sve, opstrukcija ima, jer ti što su pokrali Bosnu i Hercegovinu rješavaju njenu sudbinu. Već se nazire pomalo da nove snage dolaze, zdravije snage. Tu treba duži proces. Ja se sjećam za vrijeme socijalizma bilo je jedno vrijeme era kampanje „Imaš kuću vrati stan“. Doće vrijeme kada će i ovi odgovarati. Ja kažem da će doći partizana, jer oni su napravili velikog reda. Kada su oni nekada ušli u vlast oni su napravili taj red i među radnicima. Doće to vrijeme samo neće biti raje ovdje. Ako je neko otišao vani i formirao se, neće se on više vraćati. Tamo ima dobar posao, koji mu garantuje primanja i dobar život.

 

4. Šta nam je oteto, šta je izgubljeno?

Nakon nekog vremena ljudi su mogli da vrše zamjene. U toj razmjeni ugovori su se pravili, koristio se zakon, kakav takav. Puno razmjena je izvršeno na neviđeno. Ja u Zenici nisam mogao vidjeti kuću, jer da jesam nikad je ne bi uzeo. Onda je visoki predstavnik rekao da se povrat može izvršiti nakon izvjesnog vremena. Ali u tom intervalu je ipak bilo bezakonje. Srbin je mogao doći u Banja Luku i vidjeti, a ja nisam mogao doći u Zenicu. On je znao za šta daje svoj stan i u većini slučajeva je to bilo na neviđeno. Kada se stabilizirala situacija počeli su povrati, onda su sudovi vršili malverzaciju. Ko je imao dobro poznanstvo to je zadržao. Ako nisi imao snage, poznanstava i para nisi mogao povratiti imovinu, ni danas ne možeš.

 

 

Dodatna pitanja za one koji su se (nisu) vratili u BL, ubaciti poslije devetog pitanja zavisno od toga kada su otišli iz BL (prije ili posliej rušenja Ferhadije, puča '93 ili samog kraja rata kad su mnogi napustili grad)

 

1. Da li vam je oduzeto stanarsko pravo tokom rata? Da li vam je oduzeta imovina i da li ste je vratili?

Radnju i opremu nisam nikada vratio, trenutno sam na Međunarodnom sudu, na svakom sudu sam izgubio. Nisam ni prodao ni zamijenio, nego ima zapisnik u kojem piše da vojska Republike Srpske meni mobiliše pekarsku radnju za potrebe vojske i daje se Žitoproduktu. Moja pekara je bila najjača u gradu, njima je to zapelo za oko. Po završetku rata ja sam tražio povrat, a svako suđenje sam gubio. Uglavnom je problem zbog toga što sam potpisao zapisnik, a mene iz radnje odveli na Šehitluke. To je se desilo u trećem mjesecu 93', do danas ja ne mogu da vratim. Advokati mi kažu da 1% pozitivno rješavaju. Ja sam sav svoj kapital uložio u tu radnju da bi nastavio živjeti. Mi smo bili u situaciji da smo morali ganjati pravdu, a znao si da je nećeš izganjati. Njima je odgovaralo da ne podneseš zahtjev, a ako ga podneseš imaš nove troškove.

 

2. Dan kad ste otišli iz Banjaluke?

- Ljeto 1994.godine

Ja sam počeo ganjati papire da idem vani, ali se u međuvremenu desila ona situacija na Komaru. Dakle, tada je taj konvoj pobijen, a ja u tom razmaku ganjam papire da izađem, samo mogu izaći sa organizovanim prijevozom, koji ide preko Komara, a dabogda da s njim živ dođeš. Nekoliko puta sam išao u vojni odsjek i svaki put su mi rekli da ne mogu izaći. Jednom prilikom sam tamo sreo jednog potpukovnika, kome sam ja jednom prilikom odvezao curicu, jer je rasjekla nogu na Vrbasu, tada sam slučajno naišao i odvezao njega i nju u bolnicu gdje je radila moja žena koja im je pomogla. Kada sam ga sreo pita me je šta ja radim tu, rekao sam mu da ne mogu izaći. Onda je on otišao tamo i tada sam dobio potvrdu za prolaz. Tada sam sa ženom, kćerkom, sestrom i zetom izašao. Prvo smo otišli na carinu, gdje su nas pretresli i izvadili sve iz džepova, a ta carina je bila dole kod Lesnine. Onda su nas odveli u neki red gdje su došli autobusi i tu su nas rasporedili, jer je jedini izlaz bio prema Travniku. Trebali smo ići preko Komara, a to je bilo ubitačno. Kada smo krenuli na Komaru je stao autobus, bio je neki stari autobus. Počeli su govoriti da nema nafte, a stvarno je nestalo nafte. Nakon toga smo došli u Turbe, to je bila jedna zona gdje nije bilo ni jedne ni druge strane. Tu nas je opet potrpalo u neke kamione i dovezlo u Zenicu. Od tada do danas sam ja u Zenici.

 

3. Da li ste se vraćali u Banjaluku neposredno poslije rata? Kada ste prvi put došli u Banjaluku, i vaše iskustvo.

Nakon rata, pojavila se organizacija koja je u Banja Luci organizovala sajam, na taj sajam se prijavio Agrokor. Ja sam se prijavio da idem na sajam. Moj prvi odlazak u Banja Luku bio je sa SFOROM, kamion sa robom i SFOR me pratio do Banja Luke. Na mom štandu je bilo puno svijeta, a ja sam te proizvode dijelio. Tako da mi je taj prvi odlazak ostao u dobrom sjećanju, jer sam bio prvi privrednik koji je iz Federacije došao tamo i  izlagao robu. Onda je bilo individualnih odlazaka, kada se poželim sjednem u auto odem i tako.

Kad god sam slobodan bio, ja sam otišao do Banja Luke. Prvo sam dolazio na Abaciju, gdje sam život proveo i kada bude snijeg ja odem na Abaciju. Dakle, mene toliko nešto veže za taj dio Vrbasa. Kako starim, mada ona nije ni blizu onoga što je bila, nema avlija, nema onoga svijeta, ali tu rado dođem i sretnem ponekoga s kim popijem kafu i popričam. Vrlo teško se nakon toga vraćam u Zenicu, mada ovdje imam jako dobre uslove za život, imam kuću, u penziji sam, dosta solidno se živi, nije to neki nivo, ali se ne prosi i ne traži. Uslovi života su prilično dobri, ali bih ja to sve halalio i otišao na Abaciju, kada bih imao sobu jednu.

 

4. Namjeravate li se vratiti u Banjaluku?

Moja želja za povratkom i sada postoji. Ja sam sada u godinama kada je meni za jedan dan jako teško otići i vratiti se. Kada odem u Banja Luku ja moram negdje prenoćit, ja sam to sebi i priuštio. Prvi put kada sam to učinio i otišao u hotel Bosnu da platim spavanje, ja sam plakao u sobi. Nisam mogao shvatiti da u Banja Luci spavam u hotelu, pored svoje kuće. Ja bih sada, iako sam u ove objekte investiro, otišao u Banja Luku. Dao bih ovo što imam za ono tamo. Meni je 87 godina, u dobrom sam stanju relativno. Taj ostatak života bih na obali Vrbasa proveo. Ja bih produžio tako svoj vijek. Izlaskom iz svog dvorišta, sreo bih svoje sugrađane. I ovdje ih sretnem, ali to nisu osjećaji ni ljudi koji mene uzdrmaju kada ih vidim, a u Banja Luci to doživim. Razmišljao sam, ali nisam bio u finansijskoj prilici da kupim neki stan u Banja Luci, jer onda bih to lakše rješavao. Živio tamo, a prodavao ovdje. Ja vjerujem da i moju djecu, koja su rođena u Banja Luci, veže i vuće grad.

U Banja Luci, na haremima ima jako puno moje familije, neko je dužan da to obilazi. Nas Maglajlića je bilo jako puno u Banja Luci, istrijebio nas je Prvi svjetski rat, pa Drugi, sada ovaj rat. Mi smo jedna od najstarijih banjalučkih familija, tako da ima puno razloga zbog kojih bi se vratio.

Najbitinije je što me vuće srce, jer ja kada idem za Banja Luku idem preko Borja i spustim se u Kotor Varoš, dođem do Vrbanje i stanem, uzbudim se. Kada vidim Vrbanju ukočim se. Ja sam se svaki treći dan spuštao čamcem na adu, mene to veže. Puno vremena sam ostavio na toj adi, puno sam lonaca pojeo od Pličanića Nurke. To je Banjalučanin koji je svake nedjelje odlazio na adu, kad je vremenska prilika dozvoljavala. Napravi lonac sa svojom ženom Mirom, ne za sebe, nego je znao da će se čamci spustiti. Za te čamdžije je pravio lonac, to su bili Banjalučani.

 

1. Kad se pomene Banja Luka, na šta vas to prvo asocira?

Asocira me na djetinjstvo, na grad gdje sam rođen, gdje su moji stoljećima živjeli i umnožavali se. Tako da nas je bilo jako puno. Svaki dodir sa Banja Lukom je u meni pobuđivao neka osjećanja koja su vezana za taj grad.

 

2. Kako je bilo živjeti u Banjoj Luci 80ih godina? Po čemu je Banja Luka slična a po čemu se razlikuje od ostatka Jugoslavije u to vrijeme?

Banja Luka je bila interesantan grad za mnoge ljude iz čitave Jugoslavije, jer je ona gravitirala prema Hrvatskoj i jako brzo su se prenosile sve pozitivne stvari iz Hrvatske u naš grad, a to se dalje proslijeđivalo po čitavoj Bosni i Hercegovini. Posebo kada je riječ o muzici i kulturi, a onda se Sarajevo ozbiljno odnosilo prema nama i kopiralo je ono što je Banja Luka prihvatila. Življenje u Banja Luci je bilo jako interesantno i zdravo, to je zdrav grad koji nije bio zagađen. To je grad koji ima jedinstvenu rijeku Vrbas, sa pratećim objektima, odnosno strukturama sa lijeve i desne strane obale. Živalj, građani toga grada su obligatno koristili Vrbas, mada je on bio brz i hladan, ali zato ni jedan Banjalučanin koji je otišao van Banja Luke, u neki grad koji je imao rijeku, nije se izložio neprilikama utapanja, jer je svako znao da pliva. Rijeka Vrbas ga je tjerala da to savlada. Na toj rijeci, jedinstvenoj u Jugoslaviji, mi smo imali čamce koje smo koristili od ranog proljeća do kasne jeseni. Taj čamac se nije veslao nego se gurao, to je za mnoge bilo nepojmljivo. Omladina banjalučka je to toliko usavršila da je svaki čovjek, koji je sjeo u čamac poželio i da vozi, to je bio prioritet, jer vozanje ništa ne znači ako ne gurate taj čamac. Jedan od tih čamaca sam i ja posjedovao, od rane mladosti do prisilnog izlaska iz Banja Luke 1994. godine.

Ima ona jedna narodna koja kaže: „Ne pjevaj kroz Banja Luku“. Dakle, živalj je bio talentovan, pjevao je. Tu mogućnost mu je davao Vrbas. To je se dešavalo od plaže do prvih mlinova, sa lijeve i desne strane obale bile su kuće sa izlazima na Vrbas, kada noć počne padati ljudi su izlazili, pravili neke mezetluke i počinjala je pjesma. Obe strane su tjerale jedna drugu, kad jedna zapjeva druga vraća. Po tome je posebno Banja Luka bila poznata. 

 

3. Kad ste osjetili da je moguće da se Jugoslavija raspadne? Da li vas je neko upozoravao na mogućnost rata? Da li je bilo otpora ratu? Organizovanog mirovnog pokreta?

Mogućnost raspada Jugoslavije se nazirala, mada mi u to nismo mogli vjerovati. Iz dana u dan sve je bilo uočljivije, jer su na brdo Šehitluci, gdje ima spomenik, voženi topovi. Nama su govorili da se ide na vježbu, pripremalo se to, a mi nismo vjerovali da će doći do sukoba između komšija i da se možemo jedni prema drugima tako odnositi. Kada se to počelo dešavati onda su vlasti počele vršiti razne torture na živalj bošnjački i hrvatski. Hrvati su imali mogućnost da pobjegnu u Hrvatsku, a mi nismo imali te mogućnosti, jer su nam granice bili zatvorene. Mi smo to stojećki podnosili, ružne stvari, koje ja ne bih sada iznosio, ali je bilo jako neshvatljivih odnosa komšije prema komšiji.

Ja za jednog svog komšiju, sa kojim sam bio strašno vezan od malih nogu, nisam znao da je Srbin dok nije umro, jer je doživio infarkt. Ti odnosi su bili betonirani stotinu godina, iz avlije u avliju, iz plota na plot i tako dalje, a to je sve za 24 sata razvaljeno. Pogotovo ako je čovjek malo primitivniji i ograničeniji, pa dobije snagu sile. To je ta situacija koju smo mi doživjeli i preživjeli.

 

4. Da li ste imali stav o situaciji u Jugoslaviji pre nego što ste otišli u rat?

Jugoslavija je u svijetu bila poznata. Ja sam puno putovao, nisam se nikada libio prenoćiti na autoputu u automobilu, jer sam bio siguran da se ne može ništa desiti. U Jugoslaviji je bilo jako bezbijedno kretanja, prava ljudska su se poštivali, a standard je bio jako dobar. Mi smo imali radnička upravljanja, a to se najbolje pokazalo za vrijeme ovoga rata kada su se otkupljivali stanovi. Ti stanovi su se otkupljivali za četiri, pet hiljada maraka. Zamislite stan kupiti za pet, deset ili petnaest hiljda maraka, taj stan si dobio od države, od radne organizacije, jer ti si akumulirao kroz fond sredstva koja su se trošila na kupovinu stanova radnicima. O Jugoslaviji će historija najbolje reći. Ja se sjećam kada su Mađari počeli dolaziti na more, u Čehoslovačkoj su Rusi bili, oni su bili pod nekim nadzorom. Mi smo ih zvali paradajz turisti, jer su bili jako siromašni. Standard u Jugoslaviji u ta vremena je bio iznad prosjeka svjetskog.

 

5. Koji je bio vaš status prije rata? (Zaposlen, nezaposlen, porodično, društveno preduzeće). Kada su i kako radnici prestali da budu pitani i da odlucuju o imovini preduzeća, opišite nam proces? Kakva je bila reakcija radnika? Šta su oni činili ili nisu činili, a trebali su? Kako su se nosili sa novonastalom situacijom u preduzeću?

Ja sam radio u privredi, bio sam i u organima raznim. Radio sam sve do ovoga rata u privredi. Kada se pošlo nazirati sve što će se desit, jer se počeo često gubiti radni odnos, tjerana je radna snaga iz privrede, onda sam se ja odlučio da odem u privatni sektor. To sam i učinio, jer sam imao familiju, oca i majku žive, djecu i tako dalje. Trebalo je živjeti, a već smo naučili na nekakav standard. Tada sam otvorio pekarsku radnju, a za radnu snagu te djelatnosti je bilo problematično. Jer u Jugoslaviji kada nisi učio, kada si bio jako loš đak, onda ti roditelji kažu da će te dati za pekara. Tada je to tolika fama bila. To govorim iz razloga jer u Banja Luci nisam mogao naći pekara, nije bilo toga profila, toga kadra. Nego sam sa Kosova doveo ljude, obezbijedio im spavanje, hranu i tako dalje.

U društvenim organizacijama stabilnost radničke klase je počela da jenjava, jer je proizvodnja počela da opada i radnici su dobijali otkaze. To je bilo masovno. Mi smo imali u Banja Luci veliku industriju, Kosmos, Čajevac, Jelšingrad, tvornica jedna druga i tako dalje. Hoću da kažem da je brojčano radnika bilo jako puno i doživljavanjem otkaza stvarala se nestabilnost.

 

 

6. Šta se mijenja sa prvim izborima (politička slika, međuljudski odnosi, situacija na poslu, u komšiluku)?

Srpski živalj je imao kompletnu armiju i svu pomoć je dobijao, od naoružanja pa nadalje. Od nas ko je god imao lovačku pušku morao je odmah da preda i angažovan je u neku radnu obavezu. Te radne obaveze su bile jako ružne, bili bi sretni ako bi dobili radnu obavezu da čistite ulice, to je bilo podnošljivo i to je bila jedna od lakših obaveza. Međutim, nisu se sa tim zadovoljavali nego su na poligonu auto-moto društva prikupljali ljude, sa čelnikom zvanim Ševa, momkom kojim je određivao, jer su Srbi dolazili tu da traže radnu snagu.

Komšije su znale otprilike ko šta ima, ljudima se uzimala imovina, tako da su ostajali golići. Narod bi uzeo oružje i branio se, ali kako kad nema oružja, ne smiješ izaći na ulicu, jer te odmah hapse trpaju u kamione i vode. Tako da je bila jedna ružna situacija, a njen vrhunac je došao kada su se počela vršiti miniranja objekata, pogotovo vjerskih objekata.

Hoću reći još jednu stvar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata moja familija je bila u partizanima, na čelu te porodice bio je kadija. Kadija je bio ugledan i spašavao je Srbe, ne samo on nego jedna grupa Banjalučana. Između ostalih i naše komšije. Bio je jedan komšija Vlajko koji je tada bio dijete, da bio on u ovome ratu bio nekakav šef za radnu obavezu u tržnici. Kada je mene Ševa odredio za Manjaču, da se sutra javim na mjesto gdje kamion kupi, ja odlazim sa poligona auto-moto društva, sjetio sam se toga Vlajka, u upravu tržnice, da ga zamolim da metem i perem tržnicu. Našao sam ga, bio je lovac i mlađi od mene. Ispričao sam mu šta je bilo, on me odbije. Međutim bilo je i slučajeva gdje su ljudi jedni druge spašavali.

 

7. Kako je počeo rat u Banjoj Luci? Da li se sjećate 7. maja 1993. godine? Gdje ste bili kad je srušena Ferhadija? Kako se život u gradu mijenjao sa promjenama naziva ulica, naselja, koje su to nove institucije stvorene, kako su te promjene uticale na vas lično?

Moja  radnja je bila nedaleko džamije Ferhadija, tu je bila i Islamska zajednica. Stanovao sam u gradu nedaleko od Arnaudije koja je isto minirana. Ja sam ujutru morao otići u radnju, tamo sam zatekao vojsku koja je to čuvala, mi smo bez problema ušli unutra, ali je radnja bila oštećena. Prije toga miniranja nije bilo redovno struje i vode, a za takvu djelatnost su struja i voda neophodni. Išli smo na Vrbas donositi vodu i tako dalje, jer nisi smio prestati radit, jer ode sve do đavola.

Prvo su srušene Ferhadija i Arnaudija, udaljene su nekoliko stotina metara jedna od druge. Ja sam bio u kući od koje je Arnaudija nekih dvjesto metara zračne linije udaljena, a Ferhadija možda tristo. Osjetio sam jednu strašnu detonaciju, znao sam da je Ferhadija srušena. Kod Ferhadije je bila jedna trafika, a ja sam tada pušio, moja radnja nije bila daleko od te trafike i često sam tu išao kupovati cigarete. I jedan dan sam pošao da kupim cigarete, ali već se tada bilo zakuhalo. Na pola trotora ispred Ferhadije stoji Džejms kamion niških registracija, kamion bez cerade sa sjedalima, i vojska, tri, četiri vojnika. Pored džamije je objekat Islamske zajednice korišten za Merhamet, jer je raja tu dizala pomoć. Ovaj vojnik je uzeo zolju i pukao u tom pravcu, sreća pa je bio bor, pa je to drvo amortiziralo udarac i niko nije poginuo. Pitali su gdje je Manjača. Što znači da tu nije bila samo vojska iz Banja Luke, nego je tu bila i vojska iz Niša, a Niš je u Srbiji. Tada sam shvatio da je đavo odnio sve, da je poginuti ništa i tada sam počeo ganjati da izađem.

 

 

8. Vi ste tu noć čuli detonaciju, šta se dešava nakon toga?

Detonacija je bila negdje u zoru, a ja sam rano morao ići, jer dok svijet počne hodati ti moraš ispeći kruh. Znao sam da je Ferhadija srušena. Ja sam imao ulaz u radnju sa dvije strane, iz ulice Maršala Tita i Ferhat pašine, dakle pozadi sam robu dovozio i tu sam ulazio autom. Kada sam došao tu, vojska me je zaustavila i nije dala ući, ali sam vidio kamenje veliko. Kaže meni jedan što me je zaustavio da ne mogu dalje, ja sam mu rekao da moram proći jer radim. On me je pustio, ali sam morao tu parkirati auto. Ostavio sam auto, pekar je jedan sa mnom bio po kojeg sam ja išao kući svako jutro. Vrata od radnje su od te detonacije, a željezna su vrata bila, iz štokova izbačena. Objekat kao objekat nije narušen, ali nema struje nema vode. Onda se svijet počeo skupljati, mada nisu dali da se puno zadržava na cesti, i počeli su pričati kako smo sami sebi srušili Ferhadiju. U tom prvom miniranju nije srušena džamija kompletna, pola objekta i pola munare su bili tu. Da bi ujutru radnici Krajine, građevinskog preduzeća Krajina sa kuglama, sajlama, dizalicama pošli razbijati taj ostatak i voziti. Oni to nisu mogli razbiti, onda su počeli ručno razbijati, dakle to je trajalo nekoliko dana. U međuvremenu su se pojavili neki reporteri, mene su molili nekolio puta, a ja nisam smio, da sam smio dobio bih pare, da se popnu na tavan radnje i da snimaju. To su bili Holanđani, zapravo jedna žena, Holanđanka. Ja to nisam smio dozvoliti. Onda je taj ostatak ponovo miniran, da bi kamioni došli i to vozili dole na deponiju. Na tom prostoru, na gabaritima džamije, je bio harem, a tu su značajnije ličnosti zakopavane i to je sve porušeno. Počeli su se parkirati automobili na tom mjestu.

 

Moja kuća je bila u ulici Nurije Pozderca, preko puta džamije.Ta džamija nije minirana nego zapaljena, ja sam to s prozora iza zavjese gledao. Prvo je došla vojska i napravila krug, došli su neki momci sa kanisterima nafte i tako dalje. Nisam to ja sam gledao, gledale su i komšije. Sutra su pričali da je to struja prouzrokovala, tako su govorili ovi diskutanti koji brane to. Kada je srušena Ferhadija nju su okružili vojnici koji nisu dali priči niti razgovarati, dakle vršili su prepad. Narod je bježao, ostavljao imanje, kuće, stanove, bježao pješke samo da spasi glavu. Jer ako su mogli srušiti Ferhadiju, to je govorilo da su u stanju još puno objekata srušiti. Jesu li to srpski, muslimanski ili hrvatski objekti više nije bilo ni bitno. Dakle, niko se nije libio kakve će posljedice biti.

 

9. Kada se imena ulica počinju mijenjati?

Dolazeći u Banja Luku nakon rata vidio sam da ulice ne nose više isti naziv. Razgovarajući s ljudima, obično sam razgovarao sa Srbima sa kojima sam bio posebno dobar i koji su bili realni. Oni su mi iznosili stanje kakvo je bilo i kako se dešavalo. Ja imam pisani trag kako su se ulice mijenjale, kako su dobijale nova imena, to nije izmišljeno nego onako kako je izvorno izlazilo od organa koji su odlučivali. To sam u rukopisu dobio,a kasnije sam dao da se to odštampa.

U mojoj familiji ima puno narodnih heroja, familija je kompletna komunistička, socijalistička, koja je iznijela revoluciju. Završetkom Drugog svjetskog rata, puno ulica je dobilo naziv po Maglajlićima. Od  Braće Maglajlića, Šefketa Maglajlića, Vahide Maglajlić, Maglajlića sokak, gdje sam i ja stanovao, dakle bilo je jako puno. Sve je to zamijenjeno nekim kraljevima i šta ja znam. Ja danas kada dođem u Banja Luku i taksisti kažem gdje da me odveze, niti on razumije mene niti ja njega razumijem. Dođem u situaciju da znam dobro grad, ali ne znam kako da dođem tu i tu. Meni su na početku smetale neke stvari. Ne smeta meni srpska zastava kao zastava, svako ima svoju zastavu, ali ne možeš imati hiljadu zastava srpskih, a ni jednu hrvatsku ili bosansku. To mi je smetalo, sada mi više ne smeta valjda sam nekako oguglo. Doće do nekakvih promjena, jer narod je naučio na zajednički život.

 

10.  Da li ste bili izloženi nasilju vi ili neko iz vaše neposredne sredine?

Postoji još jedna stvar koja je tragična za moju radnju. Moja radnja je bila nedaleko od tržnice, gdje je bilo bezbroj radnji i dućana. Mi smo u dvije radnje morali svako jutro odvući kruh. To je udaljeno dvjesto metara, a tu kruži taj crveni kombi. Oni te odmah zaustave, hoće da te vode, onda ti moraš dokazivati, pokazivati kruh i tako dalje. Nekako smo se pravdali sve do miniranja Ferhadije, tada mnoge djelatnosti prestaju, jer više nije bilo uslova da se radi. Međutim građanstvo je izlazilo iz Banja Luke, legalno. Ako ti dozvole morao si donijeti hiljadu nekakvih potvrda, da nisi dužan banci, vodovodu, električnom i tako dalje. Kada to sve skupiš, dešavalo se da doneseš sve u vojni odsjek on te tamo ukuca i kaže ti: „Ne možeš ti ići“. To je se recimo meni desilo. Kada mi je uzeta radanja, meni je nekakav Lukić koga ja ne znam rekao: „Dok ja hodam ovim gradom ti nećeš izaći odavde“. 

Mi smo radili sve do početka rata. Onda sam ja kao pekar prvi došao na udar, jer sam imao ljude sa Kosova, onda nam se počelo pripisivati ovo i ono. Tu su radili ljudi vjernici, koji nisu mogli uraditi ništa loše, jer im to ni vjera ne dozvoljava, a njima su svašta pripisivali i onda su ih počeli voditi po SUP-u. Jedno vrijeme se to dešavalo, vodili su ih i puštali, a onda smo mi htjeli da nađemo put da oni idu kući na Kosovo. To je bilo jako teško, jer kada odu na aerodrom Zalužani i pokažu pasoš, a na njemu piše da je Albanac, odmah ga vode u Mali logor. Tako se desilo tri puta, dok nisam našao jednog Srbina prevoznika, koji je prevozio robu. On mi je obećao da će osam radnika prebaciti kao robu, ali četiri po četiri, jer je osam bilo puno. Ja sam to debelo platio, oni su na Raču otišli, jer kad pređeš Raču mogao si putovati, a do Rače nisi ako nisi imao vezu.Tako u dva navrata, taj šofer, vlasnik kamiona, je prebacio moje radnike preko Rače. Kada su je prešli onda su mogli nesmetano putovati.

 

11.   Kako su ljudi lišavani slobode?

Nije svaki komšija Srbin napadao, nisu svi bili isti. Ali jesu ljudi koji su dolazili iz vana, pogotovo iz ruralnih mjesta. Mene je nekoliko puta iz radnje policija vodila u Mali logor. Ja sam čitav život u gradu među ljudima bio, kada sam radio u privredi stalno sam bio u kontaku s ljudima, nisam mogao da shvatim da će ti ljudi to raditi. Odvedu te u SUP, ti stojiš sa rukama na zid naslonjen, ne znaš ni ti šta čekaš. Onda naiđe neko ko te zna, pa te pusti.

U tim svim situacijama je bilo momenata gdje te neko od Srba prepozna pa ti pomogne. Mene je tako dva puta zaobišao put za Manjaču. Taj Ševa je mene odredio za Manjaču, jer me je poznavao, i on je bio lovac. Nismo se nešto družili, ali smo se znali.

 

12.  Na Manjaču su slali na radnu obavezu?

Da. Sve je bila radna obaveza.

Ljudi su dolazili kod Ševe po radnu snagu, onda on izbroji ljude i taj vodi grupu ljudi na rad. Oni su po čitav dan radili, a situacija se još pogoršala pa su slali ljude izvan Banja Luke, kao što je Jezero i Manjača. Nije bilo omladine i muškog življa koje bi izašlo u prodavnicu da kupi ono što treba, a da ga ne bi neko dočekao. Ili crveni kombi koji je rovario po gradu i kupio ljude. Tako da je nesrpskom narodu bilo teško, jer nisi znao kada mrak padne hoćeš li ujutru osvanuti. Mi nismo imali mogućnosti za bilo kakav otpor, jer je svako imao nekoga u obitelji, ili djecu ili brata, i oni su se čuvali da ih mrak ne pojede. Oni su jedva čekali da se pruži neki otpor, da imaju opravdanje, kao što je se na Hisetama desilo, pa je ubijen hodža. Mi nismo smjeli izaći iz kuće, nisi smio zaključati kuću, jer ako pokucaju pa ti otvoriš kaže ti: Što zaključavaš? Bila je jedna ružna situacija, mnogo je svijeta nestalo, obolilo i tako dalje. Nismo mi imali nikakvog saznanja šta je se juče dešavalo, jer nismo imali kontakta ni sa kim, čak se ni u familiji nismo se smjeli javno družiti, jer bi nas odveli. Tako da se nikakav otpor nije mogao desiti od strane nesrpskog stanovništva koje je živjelo u Banja Luci.

Kada su mi uzeli radnju, strpali su me u auto i odvezli na Šehitluke, a to je bio mart mjesec, koliko se ja sjećam, hladno je bilo. A koga su odvezli na Šehitluke, taj se više nikada nije vratio, i ja sam tada mislio da je gotovo. Kada su me dovezli do spomenika, tada su me istjerali iz auta, okrenuli auto i otišli. Ja sam se tada pješke vratio, mada to nije daleko tri, četiri kilometra, ali je bilo opasno ići, jer te neko drugi mogao uhapsiti.

Velika tragedija je bila i u tome što sam imao žensko dijete, koje hoće da mobilišu. Ženu su mi mobilisali u Doboj, jer je bila medicinski radnik.

 

13.  Kako je ljudima oduzimano stanarsko pravo?

Jednostavno su dolazili na vrata i govorili: Izlazi napolje. Tako sam ja doživio u stanu preko puta Gimnazije. Moj sin je stanovao u tom stanu, oženjen bio. Njemu je dat rok 24 sata da iseli, a dobio je mali stan kao zamjenu, da bi za određeno vrijeme istjeran bio i iz toga stana. Moj sin, zahvaljujući tom Srbinu što mi je radnike prevozio, je izašao iz grada.  Ja sam se s njim dogovorio i on je snahu i sina do Rače prebacio. Nakon rata je vratio stan.

 

Učešće u ratu kao varijabla

 

14.  Nakon izlaska iz Banja Luke niste otišli u vojsku, nego ste bili dio jedne organizacije. O kakvoj organizaciji je riječ?

To je bila jedna banjalučka organizacija, jer je puno gradova imalo ratna predsjedništva. Ljudi su se organizovali, ne radi otpora, nego ljudi koji su bili prognani. Ti ljudi su išli uglavnom preko Hrvatske vani, nakon nekog vremena napravljena je rampa i nije se moglo prelaziti. Nakon toga se individualno tražila neka rupa i tako se moglo prebaciti. To je bilo vrijeme kada je narod spašavao živote, ostavljao je sav kapital. Kako su u koji grad odlazili tako su i formirali familije. Onda se počeo tražiti izvor života, raja je počela svašta raditi. Dakle, nisu birali, nego šta su mogli i morali radili su.

 

15.  Koja je bila vaša uloga u toj organizaciji? U kom svojstvu ste učestvovali u ratu?

Moj odlazak je bio dobrovoljan. Došli su Banjalučani iz svih krajeva na čelu sa Delić Dževdom, bivšim direktorom Boske, poznatim direktorom. On ima velike zasluge što je to Predsjedištvo uspješno egzistiralo. Kada sam se priključio to je bilo nedugo nakon izlaska iz Banja Luke, tako da mi je jako teško bilo napustiti familiju, ali sam napustio i otišao u Sanski Most, gdje smo formirali banjalučku opštinu. Sanski Most je jako blizu Banja Luke i tu smo se zadržali. Ja sam po nekom rasporedu poslova bio sekretar Sekretarijata za komunalne i stambene poslove. Što znači, dovođenje Banjalučana iz raznih mjesta i davanje stanova i kuća nije moglo bez mog odobrenja. Tu sam se zadržao nekih šest mjeseci, dok su zvanično bila na snazi ratna predsjetništva. U tom radu, za to određeno vrijeme, niko nije imao neki dinar za to, nismo imali čak ni hranu, nismo to mogli ni organizovati, jer nije bilo. Tako da je sve bilo na dobrovoljnoj bazi, ali smo mi ipak bili tu. Odlazio sam često u Gašince, gdje je bilo puno Banjalučana, nudio sam ko je htio da dođe u Sanu. Onda sam išao u Šibenik na jedno ostrvo. Tu je bilo malo komplikovano, jer Hrvati to nisu dali, ali smo ipak izvukli veći broj sa toga ostrva. Onda su ti ljudi kada su se malo stabilizirali napravili to mjesta kao Banja Luku, onda je veliki broj Banjalučana htio u Sanu. Tu smo obezbijedili menzu, nabavljali smo raznim kanalima hranu. Odlazili smo u Zagreb, iako je bili jako teško, ali smo uspjeli dva puta otići u Centralni merhamet, gdje je Dževdo imao neke poznanike, pa smo akumulirali veliki broj prehrambenih artikala da bi te menze mogle da žive.

 

16. Stvarni uslovi po povratku iz rata – porodični, poslovni?

Dolaskom  iz Sanskog Mosta mi smo u Sarajevu organizovali jedan dio preduzeća Agrokor, gdje smo u dogovoru sa vlasnikom, isključivo mi mogli dobiti robu iz Zagreba. Onda smo po kantonima formirali centre. Ja sam u Zenici vodio Agrokor Zeničko-dobojskog kantona.

 

Etnicitet kao varijabla

 

1. Kakvi su pritisci vršeni na nesrpsko stanovništvo? Koje organizacije, pojedinci i kojim intenzitetom?

Bio je SDS, al uz SDS se lijepilo svašta, i registrovani i ne registrovani, i lopovi i tako dalje, tako da su tu organizaciju koristili. A to korištenje je trpio narod koji nije srpski, ali je to jenjavalo jer je nestajalo naroda bošnjačkog, hrvatskog pogotovo je odmah nestalo. Onda su oni napravili jedan rez i nikome nisu dali izaći iz grada, nego su se stvarale radne obaveze. Te radne obaveze nisu bile organizovane na način da si ti odlazio u preduzeće, nego su to pojedinci koirstili. Ja sam već rekao, na poligonu auto-moto društva si se morao svako jutro pojaviti, jer ima spisak. Taj Ševa je bio glavni čovjek koji je određivao gdje će ko ići na radnu obavezu.

 

2. Da li su ljudi odvođeni na privatne posjede kako bi radili vrtlarske poslove i održavali posjede?

Sve je to privatno rađeno. Svaki obaveznik koji se morao javiti je privatniku išao raditi. Cijepati drva, kositi, nositi, čistiti, kopati. Izuzev, išlo se na Srbac, na ribogojilište, razbijao se led da bi se vadila riba, na tom mjestu je omladina stradala. To nisu bile radne obaveze u nekim privrednim organizacijama. Uvijek se tražio radnik, ali se on i nagrađivao za svoj rad, a ovdje su dolazili ljudi i izmišljali. U nebodere je raja morala ručno unositi na metre drva. Oni nisu mogli na deseti ili jedanaesti sprat deset puta otići, morali su negdje sjesti odmoriti, a taj što ga je uzeo je sutra obavijestio Ševu i rekao da je bio takav i takav. To sam zapazio, jer se to često dešavalo Albancima koji su držali buregđinice i pekare po Banja Luci, oni su gore prolazili nego mi. Na njih je bio veći atak. Nije se dešavalo da ti onaj kod koga radiš iznese čašu vode, nastojalo se da što gore prođe obaveznik, da mu se nekako osvete ili šta ja znam.

 

3. Kakav je život bio tokom policijskih časova? Kako ste kratili vrijeme?

Policijski čas su znali izmišljati bez veze. Kada zasviraju sirene, koje su bile kao upozorenje, nisi se smio zadesiti na cesti, nego si mora bježati bilo gdje. Ja sam uglavnom odlazio autom u radnju, a jednom sam išao pješke i zasvirala je sirena na mostu, sjurio sam dole na obalu vrbasa, bilo je još civila. Među njima ne znaš ko je ko, onda ti neko krene pretresati džepove, od cigara pa nadalje sve uzimaju i onda ti kažu: Preko vode do slobode. Ti u odjelu moraš plivati, a na drugoj obali te čeka druga grupa ljudi. Nisi mogao izaći, kupiti nešto, jer te odmah hapsilo. Ni u kući nisi bio siguran, jer su često dolazili i provjeravali. Meni se svašta dešavalo, sakrivao sam se po grahu, tražili su od kćerke da pokaže gdje sam i tako dalje. Ali to je svako doživljavao, ne samo ja. Znam komšije koje su se u dimnjake sakrivali. Nastojali su da što više unište jedan živalj, da ga nestane i da ga prepadnu, da ostavio taj svoj dunum, pola dunuma, stan, kuću, radnju, da bi oni mogli to koristiti.

 

 

4. Kako ste se snalazili za hranu? (vodu, gorivo, grijanje, novac) Da li je bilo humanitarne pomoći?

Duži vremenski period nikakva pomoć nije mogla doći. Onda se pojavio Karitas, pa Merhamet i tako dalje. Bila su određena mjesta gdje si mogao doći da dobiješ nešto. Eh sad, to količinski i brojčano nije moglo zadovoljiti tvoje potrebe, stajali smo u redu po dva tri sata, a kada dođeš na red nema. Vremenom se počela pojačavati ta nabavka, a raja je počela dobijati više. Menze su neke bile otvorene.

Došao je ramazan. S obzirom da je moja radnja bila uz Ferhadiju, ja sam efendiji jedan dan rekao da ne govori ko će poslati lepine. Ja sam ispekao hiljadu lepina, prenio kod njega i tražio da njegovi ljudi to podijele. Neko je to policiji dojavio, ujutru je došla marica, pokupila nas sve i odvela u SUP. Držali su nas par sati, onako stojiš uz zid i ne znaš zašto. Onda se pojavi nepoznata osoba i kaže ti neki razlog. To je se dešavalo nekoliko puta, tako da onaj ko bi htio pomoći nije smio. Jedino su mogli Merhamet i Karitas.

 

 

Političko-ekonomske varijable

 

1. Kakva je bila uloga radnika i radničke klase: u vremenu socijalizma? Da li je postojao radnicki identitet? Koliko je ljudima-vam je bilo važno to što su radnici, važnije npr. nego njihova etnička i nacionalna pripadnost? Da li je postojala solidarnost između radnika? 1980te, 1990te, 2000te?

U socijalizmu, u eri Jugoslavije, u trajanju Jugoslavije, u formiranju prava rada i radnih odnosa, svaki radnik, bez obzira na ime, boju i tako dalje, je imao zagarantovana radna prava. Svaki slučaj u kojem je radnik bio obespravljen, taj koji je bio kriv za to je doživio sankcije. U Jugolsaviji je trebalo jako puno radne snage, Jugoslavija je otvarala puno fabrika, trebalo je radne snage koje nije bilo toliko u Jugoslaviji. Tu je napravljena velika greška, jer su ljudi povučeni sa njiva i došli u preduzeća, tako da su ostale ne obrađene zelene površine. Ali su prava radnika u radnim organizacijama bila: nije mogao dobiti platu dok mu se ne uplate doprinosi, postojala je mogućnost da bude biran u organe upravljanja, mogao je dignuti kredit kako god hoće, država je gradila stanove i davala ih radnicima. Nije sve to bilo idelano. Ali ako jednom nisi dobio stan, idući put ćes dobit, ako je bila nepravda, mogao si biti siguran da ćeš u narednom krugu dobiti. Kroz ovaj rat  je došla privatizacija, a u toj privatizaciji svi ti stanovi koji su dobijeni od države ljudi su za nekoliko hiljada mogli otkupiti. Radnici su kroz fondove akumulirali novac od kojeg su građeni ti stanovi. To je bila slika i prilika socijalističkog odnosa prema radnicima.

Svaki rad preko osam sati se plačao, svaki sat se morao platiti. Imao si prema radnom stažu i broj dana godišnjeg odmora. Sve je bilo zakonom regulisano.

 

 

2. Da li je počela da se otuđuje društvena imovina, imovina preduzeđa?

 

Sva društvena imovina. Ovo nije ni kapitalizam, ovo je uređenje bez određene definicije, ne možeš napisati kakvog je karaktera država. Ali je uglavnom, kada je donijet Zakon o privatizaciji  počela krađa. I ja sam doživio to. Meni je oduzeta radnja koju nisam ni prodao ni zamijenio, nego je mobilisana od strane republičke vojske. U rješenju piše, po završetku rata ima da se vrati, a ja do danas to na svakom sudu gubim. Moja nekretnina je zanemarujuća u odnosu na fabrike. Zamislite vi jedan Kosmos u Banja Luci koji je proizvodio dijelove aviona. Koliko država to danas radi u svijetu? Tu fabriku su pokrali, kao i Aluminij koji je bio gigant. Znao sam ljude koji su za vrijeme socijalizma napravili giganta od Aluminija, danas je to sve pokradeno. Tako je bilo i sa Željezarom Zenica, ona je Jugoslaviju hranila. Bosna i Hercegovina je jako bogata bila, dobrim dijelom je i rat prouzrokovan zbog toga kapitala. Pogledajmo šta je se desilo sa Agrokorom, HDZ je to upropastio, Agrokomerc je Beograd upropastio.U Banja Luci je bio Jelšingrad, pa fabrika cipela, odijela... u Banja Luci se kisik proizvodio, nije se moglo proizvesti koliko se prodavalo, kolika je potražnja bila.

 

 

3. Šta predstavlja nadu u bolje sutra, ko to može postići i kako?

Nada postoji. Recimo, promjenom rukovodečeg kadra u Kantonu  Sarajevo, mada tu ima još otpora. Teško ide sve, opstrukcija ima, jer ti što su pokrali Bosnu i Hercegovinu rješavaju njenu sudbinu. Već se nazire pomalo da nove snage dolaze, zdravije snage. Tu treba duži proces. Ja se sjećam za vrijeme socijalizma bilo je jedno vrijeme era kampanje „Imaš kuću vrati stan“. Doće vrijeme kada će i ovi odgovarati. Ja kažem da će doći partizana, jer oni su napravili velikog reda. Kada su oni nekada ušli u vlast oni su napravili taj red i među radnicima. Doće to vrijeme samo neće biti raje ovdje. Ako je neko otišao vani i formirao se, neće se on više vraćati. Tamo ima dobar posao, koji mu garantuje primanja i dobar život.

 

4. Šta nam je oteto, šta je izgubljeno?

Nakon nekog vremena ljudi su mogli da vrše zamjene. U toj razmjeni ugovori su se pravili, koristio se zakon, kakav takav. Puno razmjena je izvršeno na neviđeno. Ja u Zenici nisam mogao vidjeti kuću, jer da jesam nikad je ne bi uzeo. Onda je visoki predstavnik rekao da se povrat može izvršiti nakon izvjesnog vremena. Ali u tom intervalu je ipak bilo bezakonje. Srbin je mogao doći u Banja Luku i vidjeti, a ja nisam mogao doći u Zenicu. On je znao za šta daje svoj stan i u većini slučajeva je to bilo na neviđeno. Kada se stabilizirala situacija počeli su povrati, onda su sudovi vršili malverzaciju. Ko je imao dobro poznanstvo to je zadržao. Ako nisi imao snage, poznanstava i para nisi mogao povratiti imovinu, ni danas ne možeš.

 

 

Dodatna pitanja za one koji su se (nisu) vratili u BL, ubaciti poslije devetog pitanja zavisno od toga kada su otišli iz BL (prije ili posliej rušenja Ferhadije, puča '93 ili samog kraja rata kad su mnogi napustili grad)

 

1. Da li vam je oduzeto stanarsko pravo tokom rata? Da li vam je oduzeta imovina i da li ste je vratili?

Radnju i opremu nisam nikada vratio, trenutno sam na Međunarodnom sudu, na svakom sudu sam izgubio. Nisam ni prodao ni zamijenio, nego ima zapisnik u kojem piše da vojska Republike Srpske meni mobiliše pekarsku radnju za potrebe vojske i daje se Žitoproduktu. Moja pekara je bila najjača u gradu, njima je to zapelo za oko. Po završetku rata ja sam tražio povrat, a svako suđenje sam gubio. Uglavnom je problem zbog toga što sam potpisao zapisnik, a mene iz radnje odveli na Šehitluke. To je se desilo u trećem mjesecu 93', do danas ja ne mogu da vratim. Advokati mi kažu da 1% pozitivno rješavaju. Ja sam sav svoj kapital uložio u tu radnju da bi nastavio živjeti. Mi smo bili u situaciji da smo morali ganjati pravdu, a znao si da je nećeš izganjati. Njima je odgovaralo da ne podneseš zahtjev, a ako ga podneseš imaš nove troškove.

 

2. Dan kad ste otišli iz Banjaluke?

- Ljeto 1994.godine

Ja sam počeo ganjati papire da idem vani, ali se u međuvremenu desila ona situacija na Komaru. Dakle, tada je taj konvoj pobijen, a ja u tom razmaku ganjam papire da izađem, samo mogu izaći sa organizovanim prijevozom, koji ide preko Komara, a dabogda da s njim živ dođeš. Nekoliko puta sam išao u vojni odsjek i svaki put su mi rekli da ne mogu izaći. Jednom prilikom sam tamo sreo jednog potpukovnika, kome sam ja jednom prilikom odvezao curicu, jer je rasjekla nogu na Vrbasu, tada sam slučajno naišao i odvezao njega i nju u bolnicu gdje je radila moja žena koja im je pomogla. Kada sam ga sreo pita me je šta ja radim tu, rekao sam mu da ne mogu izaći. Onda je on otišao tamo i tada sam dobio potvrdu za prolaz. Tada sam sa ženom, kćerkom, sestrom i zetom izašao. Prvo smo otišli na carinu, gdje su nas pretresli i izvadili sve iz džepova, a ta carina je bila dole kod Lesnine. Onda su nas odveli u neki red gdje su došli autobusi i tu su nas rasporedili, jer je jedini izlaz bio prema Travniku. Trebali smo ići preko Komara, a to je bilo ubitačno. Kada smo krenuli na Komaru je stao autobus, bio je neki stari autobus. Počeli su govoriti da nema nafte, a stvarno je nestalo nafte. Nakon toga smo došli u Turbe, to je bila jedna zona gdje nije bilo ni jedne ni druge strane. Tu nas je opet potrpalo u neke kamione i dovezlo u Zenicu. Od tada do danas sam ja u Zenici.

 

3. Da li ste se vraćali u Banjaluku neposredno poslije rata? Kada ste prvi put došli u Banjaluku, i vaše iskustvo.

Nakon rata, pojavila se organizacija koja je u Banja Luci organizovala sajam, na taj sajam se prijavio Agrokor. Ja sam se prijavio da idem na sajam. Moj prvi odlazak u Banja Luku bio je sa SFOROM, kamion sa robom i SFOR me pratio do Banja Luke. Na mom štandu je bilo puno svijeta, a ja sam te proizvode dijelio. Tako da mi je taj prvi odlazak ostao u dobrom sjećanju, jer sam bio prvi privrednik koji je iz Federacije došao tamo i  izlagao robu. Onda je bilo individualnih odlazaka, kada se poželim sjednem u auto odem i tako.

Kad god sam slobodan bio, ja sam otišao do Banja Luke. Prvo sam dolazio na Abaciju, gdje sam život proveo i kada bude snijeg ja odem na Abaciju. Dakle, mene toliko nešto veže za taj dio Vrbasa. Kako starim, mada ona nije ni blizu onoga što je bila, nema avlija, nema onoga svijeta, ali tu rado dođem i sretnem ponekoga s kim popijem kafu i popričam. Vrlo teško se nakon toga vraćam u Zenicu, mada ovdje imam jako dobre uslove za život, imam kuću, u penziji sam, dosta solidno se živi, nije to neki nivo, ali se ne prosi i ne traži. Uslovi života su prilično dobri, ali bih ja to sve halalio i otišao na Abaciju, kada bih imao sobu jednu.

 

4. Namjeravate li se vratiti u Banjaluku?

Moja želja za povratkom i sada postoji. Ja sam sada u godinama kada je meni za jedan dan jako teško otići i vratiti se. Kada odem u Banja Luku ja moram negdje prenoćit, ja sam to sebi i priuštio. Prvi put kada sam to učinio i otišao u hotel Bosnu da platim spavanje, ja sam plakao u sobi. Nisam mogao shvatiti da u Banja Luci spavam u hotelu, pored svoje kuće. Ja bih sada, iako sam u ove objekte investiro, otišao u Banja Luku. Dao bih ovo što imam za ono tamo. Meni je 87 godina, u dobrom sam stanju relativno. Taj ostatak života bih na obali Vrbasa proveo. Ja bih produžio tako svoj vijek. Izlaskom iz svog dvorišta, sreo bih svoje sugrađane. I ovdje ih sretnem, ali to nisu osjećaji ni ljudi koji mene uzdrmaju kada ih vidim, a u Banja Luci to doživim. Razmišljao sam, ali nisam bio u finansijskoj prilici da kupim neki stan u Banja Luci, jer onda bih to lakše rješavao. Živio tamo, a prodavao ovdje. Ja vjerujem da i moju djecu, koja su rođena u Banja Luci, veže i vuće grad.

U Banja Luci, na haremima ima jako puno moje familije, neko je dužan da to obilazi. Nas Maglajlića je bilo jako puno u Banja Luci, istrijebio nas je Prvi svjetski rat, pa Drugi, sada ovaj rat. Mi smo jedna od najstarijih banjalučkih familija, tako da ima puno razloga zbog kojih bi se vratio.

Najbitinije je što me vuće srce, jer ja kada idem za Banja Luku idem preko Borja i spustim se u Kotor Varoš, dođem do Vrbanje i stanem, uzbudim se. Kada vidim Vrbanju ukočim se. Ja sam se svaki treći dan spuštao čamcem na adu, mene to veže. Puno vremena sam ostavio na toj adi, puno sam lonaca pojeo od Pličanića Nurke. To je Banjalučanin koji je svake nedjelje odlazio na adu, kad je vremenska prilika dozvoljavala. Napravi lonac sa svojom ženom Mirom, ne za sebe, nego je znao da će se čamci spustiti. Za te čamdžije je pravio lonac, to su bili Banjalučani.